Iskustvo kamena
nedjelja, 26.08.2007.
San velike trojice
San svakoga djeteta je imati svoju kućicu na stablu. Ali kada se skupi cijela rulja mala kućica nije dovoljna. U malom naselju klinci su tražili promjenu svakodnevnice. Njima to nije bilo teško. Znali su iskoristiti svaku stvar na najbolji mogući način. Na kraju naselja, malo više u planinama bio je jedan dvorac u kojemu nitko nije živio. Vlasnike su mu navodno ubili u Drugom svjetskom ratu. Žbuka je već počela padati sa fasade pa su se na nekim dijelovima vidjele cigle. Vrata su bila zatvorena lancima i lokotom. Na prozorima bile su rešetke. Iza dvorca nalazila se šuma. Svako toliko na zidu se mogla vidjeti neka biljka penjačica koja je uporno pokušavala dotaknuti vrh, ali na tom mjestu vjetar je ponekad bio prejak i naprosto je rušio sve pred sobom. Ni krov nije bio pošteđen. Ždrjebovi su se mogli naći posvuda.
Unutrašnjost dvorca bila je nepoznata. Nitko nije znao što se u njemu nalazi, koliko ima soba…Upravo zato su o dvorcu kružile legende da u njemu žive duhovi, da je na njega bačena kletva i još mnogo puno priča. Jedno vrijeme se šuškalo da će se dvorac prodati i obnoviti u hotel, ali nije se ništa od toga dogodilo. Domišljatom Juri palo je na pamet da bi stari dvorac mogao postati njihovo novo utočište. Podigao je slušalicu i nazvao je Marka:
„Znaš, pala mi je super ideja na pamet. Mogli bi obnoviti stari dvorac i u njemu napraviti svoj tajni stožer. Si slobodan da sada odemo?“
„Ne, ne. Ja tamo ne idem. Pričao mi je djed da se tamo događaju čudne stvari. Jedan njegov prijatelj je vidio nekoga patuljka koji se šulja oko dvorca. Tko zna što je unutra.“
„O.K. Ako si kukavica zvat ću Gorana pa ćemo on i ja ići skupa.“
„Nisam kukavica i idem, ali možda bolje da povedemo i Gorana. Ja ću ga zvati, a ti dođi do mene za petnaest minuta!“
„Vidimo se“
Jura je poklopio slušalicu, pokupio torbu i zaputio se je u garažu. Uzeo je čekić, škare za željezo i nož. Dohvatio je bicikl i krenuo prema Marku. Marko je bio njegov susjed dok je Goran živio malo dalje. Kad su se svi okupili krenuli su sporednom cestom. Nije bilo lako doći do dvorca jer je bio na poprilično uzdignutom mjestu. Jura nije baš bio u kondiciji, pa je stalno kočio promet. Morali su se voziti po bijeloj stazi punoj kamenja. Nakon pola sata stigli su ispred dvorca. Bilo ih je strah, ali nisu htjeli priznati jedan drugome da ne bi ispali kukavice. Bicikle su sakrili u grmlje. Nisu htjeli da ih netko vidi jer bi ih onda rekli roditeljima, a oni sigurno bili zadovoljni da se igraju oko dvorca.
„Kako ćemo ući?“ – upita Goran
„Što kako? Pa kroz vrata. Ponio sam čekić da možemo razbiti lokot!“ – odgovori Jura vadeći alat iz torbe.
„Mislim da to nije dobra stvar. Ako ga razbijemo ljudi će primijetiti da ga nema i svatko će moći ući.“ – javio se Marko, glas razuma.
Nakon par trenutaka tišine Jura prozbori: „A da pogledamo odostraga. Ionako tamo nitko ne ide jer je sve zaraslo. Ostatak ekipe se je složio. Krenuli su probijajući se kroz grmlje i trnje. Goran je imao sve hlače poderane. Pažljivo su hodali prema naprijed.
„Aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa!“ – čuo se je krik.
Jura je propao u jednu rupu. Samo se izgubio. Goran i Marko nisu vjerovali svojim očima. Jura nije ništa vidio. Oko njega svuda je bio mrak. Poderao si je nogu, ali već je bio naučen na česta padanja pa mu nije smetalo. Vidjela se je samo rupa kroz koju je pao.Marko mu je bacio lampu. Brzinom vjetra Jura ju je upalio. Bilo je očito. Nalazio se je u nekoj podrumskoj prostoriji dvorca. Ubrzo su se kroz rupu spustili Marko i Goran. Prostorija je bila puna stvari: starih kreveta, stolova, lustera… Prašina je bila na svakom koraku. U kutovima nalazile su se paučine s raznovrsnim paucima i njihovim pljenovima. Otvorili su vrata i naišli na puno vinskih bačva. Ovdje mora da su vlasnici čuvali vino. Po stropu vidjele su se metalne šipke o koje bi objesili kobasice, pršute…
Goran je otvorio par bačava pokušavajući pronaći vino, ali uglavnom su imale rupe na sebi i bile dom za miševe. Na kraju vinskog podruma bile su stepenice koje su vodile u prizemlje. Popeli su se stepenicama i dospjeli u kuhinju. U sredini se je nalazio razbijeni stol. Nedostajale su mu dvije noge. Par kuhinjskih elemenata nalazilo se uz staru peć. Dečki su već imali ideje u glavi.
„Stol nije teško popraviti.“
„Ej, ovdje ima i peć za zimske dane.Tko zna ima li vode?“
Jura je otišao do slavine, ali nije bilo vode.
„Nema veze, odmah iza je izvor“ – mudro kaže Goran.
Pogledali što se nalazi u ormarima. Bili su prazni, što se moglo odnijeti uzeli su stanovnici koji su živjeli u selu.
Na redu je bila prostorija iza vrata. Došli su u blagovaonicu. Sve je bilo prazno. Na zidovima su bile rupe. Iz blagovaonice su prešli u predvorje. Stubište se je dizalo na drugi kat, a na drugoj strani se je nalazio salon. U salonu je ostao jedan sati naslonjač, klavir s par žica, ognjište i jedna vitrina. Mogli su samo maštati kakav je mogao biti život u ovom dvorcu. Sigurno su imali poslugu, u naslonjaču je sjedio stari djed i pušio lulu. Ponekad bi djeci ispričao koju priču iz mladosti ili pročitao kakvu priču iz neke knjige. Polica koja je sada bila prazna mora da je bila prepuna knjiga. Sigurno su imali kakvu djevojku koja je tišinu ispunjavala veselim skladbama na klaviru. Iznad ognjišta mogao je biti portret nekoga obiteljskoga velikana kojime su se svi ponosili.
Krenuli su na drugi kat. Stepenice su bile od drva. Morali su pažljivo hodati jer je sve neprestano škripilo. Ni rukohvat nije bio jako siguran. Na dodir bi se zatresao. Kad su stigli na vrh stubišta došli su hodnik koji je vodio u lijevu i desnu stranu. Krenuli su na desno. Pronašli su četiri prostorije koje su uglavnom bile prazne. Kad su stigli u lijevi hodnik primijetili su četiri vrata. To su bile tri sobe i stubište koje je vodilo u potkrovlje. U potkrovlju su pronašli par kreveta u kojima je vjerojatno spavala služinčad. Polako se počelo mračiti. Počela ih je hvatati jeza, a kod kuće su trebali biti prije mraka. Vratili su se u podrum. Ispod rupe stavili su stol, popeli se na njega i izašli.
Slijedeće jutro održan je seoski sastanak. Skupili su se svi klinci iz sela. Jura,Goran i Marko iznijeli su plan koji je morao biti strogo tajan. Milica i Jolanda ispraznile su mamama ormare s sredstvima za čišćenje i krenula za velikom trojicom. Spustili su se u podrum i krenuli u salon. Djevojke su se uhvatile čišćenja dok su dečki promijenili stol u kuhinji.
Dvorac su pomalo obnavljali. Sa smetlišta bi donosili namještaj i sve što bi im koristilo. Nakon što su uredili sve iznutra, pomalo su počeli uređivati okoliš. Mještani su primjetili da se u dvorcu nešto čudno događa. Ekipa je napokon proglasila dane otvorenih vrata. Pozvali su sve mještane. Jura je skuhao prave specijalitete. Mještani su bili iznenađeni. Roditelji su se ponosili svojom djecom. Dvorac je sada obnovljen. Općina ga je odlučila preurediti zahvaljujući djeci. Dobili su odlikovanje, a dvorac su preuredili u muzej. Mnogi turisti sada posjećuju dvorac dok im djeca demonstriraju kako se je jedanput živjelo. Uistinu mještani im mnogo duguju jer djeca su im podarili jedan dio koji su davno izgubili.
subota, 25.08.2007.
Konobarice, kavu molim!
Subotnje jutro. Većina ljudi danas ne radi. U našem malom gradu obično odlaze na jutarnju kavicu. Nije to ona svakidašnja kavica. Subotnja kavica je posebna. To je dan kada stavimo skupo odijelo ili novu suknju na sebe da se pokažemo. Pronaći ćemo nekoga poznatoga i čuti sva nova događanja u svojoj svakidašnjici. Danas odlazimo u jedan bar da promotrimo što se tamo zbiva.
Ljudevit sjedi za zadnjim stolom u samom kutu terase. Nije htio odabrati neko mjesto u kojemu će biti centar pažnje. Danas je htio mir. Subota ujutro bila je njegov dan za razmišljanje. Posvetio bi se sebi. No nije pažnju posvećivao samo svojoj nutrini već i vanjštini. Oprao je kosu, obrijao bradu, obukao svoju najdražu narančastu košulju koja je pomalo već bila izlizana, smeđe hlače i nove sandale. Sve je to začinio svojim parfemom „Opsesija“. Svako toliko osvrnuo bi se oko sebe i pogledao čudnovata lica. Svako lice pričalo bi neku svoju priču. Iskušavao je svoju kreativnost i smišljao bi priče o ljudima oko sebe. Nije mu bilo teško ubiti dosadu. No ostavimo Ljudevita da uživa i pređimo na susjedni stol Terezi i Mariji.
„Ma poglej tu butegu. Još nisan nikad bila va nje.“
„Ja son bila por puti. Ima neke lepe ćikari. Znoš onu ku son poklonila poštinke kad joj se je kćer ženila? E, tu san tu kupila.“
„Ca, stvarno. Sigurno je bila joko skupa?“
„A ki se više spameti. Kada je to bilo. Viš, pasuje Katina. O va, je poznat da je bolna. Puglej kako jw bleda koko štraca. Odkad joj je muž šo poli sina va Ameriku se je sa kambjala.“
„Je mogla poć s njin. Ja bin vero šla.“
„A ca kad ima doma bolnu mater!“
Ovo je samo isječak toga razgovora. Da bismo sve prikazali trebalo bi nam puno papra, a još više slova. No ne bi bilo uredu ni otkriti sve nove stvari.
Konobarica miro promatra sa šanka. Jorge joj opet dosađuje. On je tu svaki dan. Nema posla, a ono malo novaca što dobije od socijalne službe uloži u piće njegovo svagdanje. Konobaricu pomalo vrijeđa da nitko ne primjećuje njezinu novu frizuru. Da bi je izrazila obukla se u crno, ali nije pomoglo. Naprotiv neprestano su je ispitivali što se dogodilo. Gdje je ona ostavila silne pare. Znala je joj nije trebalo otići kod frizerke, mogla je iskoristiti svoju majku, kao i uvijek do sada.
„Konobarice, ja bin platila!“- cijelo jutro dosađuju joj dvije stare babe.
„Evo za teren.“
Kad bi barem svi bili kao onaj tip za zadnjim stolom. On je nikad nije zamarao. Očito da je bio jednostavan i skroman.
„9 kuna, molim vas.“
„Ma znate ča šinjora i mene je muž umra…“- započne Marija tražeći sitniš u novčaniku.
„Aj nisan znala, skužajte. Moja sućut!“ – digne se Tereza s namjerom da je poljubi.
„Ne, ne, nije meni nitko umro“
„Marija vero si štupidasta!!!“
„A ča san ja znala, je va škuren.“
Svađa se je nastavila. Konobarica se je povukla natrag iza šanka znajući kako će se sljedeći put obući. Naplatila bi im ona i 18 kn, ali je sigurna da su babe škrte i vrebaju na sve. To će kad dođu lokalni pijanci. Nije da ona to želi, ali novac joj treba. Mora platiti ratu za stan, opremiti dijete za školu i još krcato toga. Svakim danom imala je sve više pogrbljena leđa.Nije se za čuditi. Jadna ima toliko problema.
„Daj pivu za mene i Joška“ – došao je vlasnik bara.
Joj, sad sigurno neće moći zaraditi sa strane. Uzela bi ona i iz blagajne, no nije htjela riskirati. Natočila je pivo i odnijela na terasu. Bilo je puno ljudi. Rad s ljudima u zadnje vrijeme počeo ju je umarati. Htjela je samo stati ili još bolje otići na neki pusti otok par dana. Za sada jedino što može učiniti je da sanja o svojoj kadi do tri sata kad dolazi druga smjena.
četvrtak, 23.08.2007.
Gospođa s cvijećem
„Daj,dosta mi je više ovoga sela!“
„Ovdje sam provela čitav svoj život,ovdje su moje uspomene…“
„Kreni dalje!!! Treba nam promjena!“
„Dosta mi je svega…idi znaš di su ti vrata…“
Dragica je izašla iz kuće i ljutito zalupila vratima.Noć je sa sobom donesla pravo osvježenje u sparnom ljetnom danu. Sunce je polako zalazilo. Dragica je izašla u svoj vrt ispred kuće. Snažno je udahnula svježi zrak. Nakon svađe sa suprugom trebalo joj je malo vremena da o svemu razmisli. Nije htjela prodati svoju kuću, ali on ju je na to neprestano prisiljavao. U ovoj kući je provela veći dio svoga života. Za nju su je vezale različite uspomene. A bila su tu i njena djeca kojoj je sve namjeravala ostaviti kao obiteljsko nasljeđe.Kad samo pomisli da više neće moći kročiti vrtom u koji je toliko ulagala.Vrt je postao je dio nje. Kad bi naišla na neki zid znala je gdje će pobjeći. Priroda je iz nje izvlačila gnjev, mržnju, tu je mogla o svemu pomno razmisliti. Nakon rada u vrtu „ohladila“ bi se.
Prihvatila se je gume i počela zalijevati. Bilo joj je žao cvijeća. Toliko se je brinula o njemu, ali ljetne vrućine su ga potpuno uništile. Ponekad je pomislila da bi bilo bolje da je posadila više zimzelenog grmlja. Barem ne bi imala propalu investiciju. Isprobala je sve savjete koje je čula na televiziji. Okopala ih je, stavila je kamenje oko njih da spriječi isparavanje vode… Međutim nije pomoglo. Promatrajući cvijeće izgledalo je kao da promatra svoj brak koji je venuo. Osjećala se je bespomoćno. Nije znala kako treba djelovati. No opet znala je da njezino cvijeće se ne predaje i pušta korijenje. Uvjeravala se da ne treba gledati sve tako negativno. Željela je vidjeti polu-punu čašu.
Voda je slabo protjecala. Vjerojatno nije bilo vode u vodovodu. Zatvorila je slavinu. Danas je dosta učinila. Nije joj bilo lako vratiti se natrag u kuću Skupila je snagu i zakoračila preko praga. Koraci su joj postajali sve teži. Na stolu dočekalo ju je iznenađenje. Stanko je spremio večeru.
-„Oprosti, nisam te želio prisiljavati na nešto što ne želiš. Ako si ti sretna meni će biti dobro!“
Dragica je stala na sredini kuhinje. Nije znala čemu takva promjena raspoloženja. Željela je vjerovati njegovim riječima, ali do sada se je toliko puta razočarala. Stanko je previše puta prevario njezino povjerenje. Znala je da je sada njezin potez. Mogla je odbaciti ponudu ili započeti sasvim nešto novo i krenuti u novom i nepoznatom smjeru. Oklijevala je. Mislila je da je ljubav vječna. Ali, sada više nije bila sigurna.
Pred par sati gledala je svoju omiljenu seriju „Čaroliju“. Čula je kako jedna glumica govori da nije najljepša prva ljubav već zadnja jer je ona vječna. Dragica se pitala hoće li ovo biti njezina zadnja i vječna ljubav. Nekada je bila sigurna, ali sada je puna sumnji. Osjeća kako joj je srce podijeljeno.
„Gledaj pozitivno,imaj vjere!“ – uvjeravala je sama sebe.
„Hvala na večeri. Baš si me ugodno iznenadio!“ – odgovorila je Stanku.
Uslijedio je strastveni poljubac. Dragica se je trudila biti sretna premda joj je toliko toga bilo još na srcu. Rane nisu potpuno nestale. Sjeli su za stol. Podigla je poklopac i ugledala svoj omiljeni specijalitet – pašta u umaku sa sirom. Zatim se je Stanko ustao jer je nešto zaboravio. Nakon par trenutaka vratio se je sa svijećnjacima i zapalio je svijeće. U zraku se osjećala ugodna atmosfera. Kuhinja je bila ispunjena crvenom bojom ljubavi. Bio je to prizor iz bajke. Dragica je otvorila svoje srce i naučila je opraštati. Izmjenjivali su poglede. U njihovim očima vidjela se je jasnoća i toplina. Bila je to zasigurno ona vječna ljubav.
Jučer sam prolazio ispred kuće u kojoj su živjeli Dragica i Stanko. Prozori su bili zatvoreni. Vrt kojega je Dragica redovito uređivala sada je bio pust, bez cvijeća bez života. Načuo sam da su se odselili. Sada možemo samo nagađati što se s njima dogodilo. Možda su se odlučili negdje odseliti i započeli nov početak ili…
